Srebrenica

Ponedeljak, 11.07.2016

Prije dvadeset i jednu godinu, u istočnobosanskom gradu Srebrenica, desio se masakr nad 8372 nenaoružanih muslimanskih muškaraca i dječaka, starosti između 13 i 78 godina. Ovaj broj, međutim, nije konačan i više predstavlja simboličnu brojku, jer proces ekshumacije posmrtnih ostataka još uvijek traje. Dalji razlog za to je i činjenica da su u mnogo slučajeva istrijebljene čitave porodice, tako da njihov nestanak nema ko prijaviti. Da li smo mi uopšte svjesni toga? Nikoga nema da žali za njima. Potpuno istrebljenjeni.

Srebrenica je samo vrhunac mnogobrojnih ubistava, zlostavljanja i silovanja koji su se dogodili tokom ratne 1992. i 1995. godine i koji su uglavnom pogodili bošnjačko stanovništvo. 11. Juli 1995. godine postao je simbol mnogobrojnih ratnih zločina čija svirepost nije samo puko ratno dešavanje, nego je rezultat fašističke, rasističke i šovinističke ideje koja se jasno ispoljavala i prije rata, a koja je posebno bila usmjerena protiv muslimana na Balkanu.

Još prije početka rata Radovan Karadžić je, u bosanskom Parlamentu, izjavio: „Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak“ (14.Oktobar 1991). I kada je Ratko Mladić od UN-a preuzeo Srebrenicu najavio je:“ Napokon je došao trenutak da se, posle bune protiv Dahija (vođe turskih Janjičara koji su vladali Beogradom nezavisno od sułtana), Turcima osvetimo na ovom prostoru“ (11.Juli 1995). Šta se poslije desilo, svi znamo.

Počelo je sa riječima, a završilo genocidom. Ovim jasno opominjemo sve one koji u svom govoru koriste ovakvu vrstu retorike, kako se ne bi završilo na isti način. Bilo da je u pitanju Trump ili Strache. Na kraju bi se svako pravdao da ništa nije znao. Već se mogu vidjeti posljedice ovakvih vijesti u Engleskoj, gdje svakodnevno dolazi do fizičkih i psihičkih napada na ljude koji izgledaju „strano”. Ili najnoviji napadi na džamije i izbjegličke domove u Austriji. Budimo svjesni kakvu moć izgovorene riječi mogu imati.

Želimo da naglasimo da mi ne osuđujemo čitav srpski narod. Ratni zločinci poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića ili Slobodana Miloševića ne predstavljaju čast srpskog naroda. Suprotstaviti se ovakvim tiranima, ne znači izdati sopstveni rod, nego prije svega očistiti se od njih.

Ne treba da padnemo u zamku međusobnog traženja krivice. Umjesto toga, nazovimo zločince pravim imenom i izvedimo ih pred lice pravde. Jer samo tamo gdje stoluje pravda, može da vlada mir.