Bonska ovlaštenja, ukoliko su uopšte bila i potrebna budući da je nadležnost OHR-a utvrđena Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, mogla bi se shvatiti u pretežnom dijelu kao operacionaliziranje izvršenja primarne funkcije OHR-a koja se sastoji, pojednostavljeno rečeno, u identificiranju svih propisa koji nisu u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom i njihovim isključenjem iz pravnog poretka BiH, te u nametanju propisa i drugih odluka koje su neophodne za njegovu implementaciju. Riječ je o obavezama striktno pravno-ugovorne naravi čije ignorisanje dovodi do povrede Dejtonskog mirovnog sporazuma i međunarodnog ugovornog prava uključujući, ali ne ograničavajući se na nju, i Bećku konvenciju o pravu ugovora iz 1969. Pri tome je značajno naglasiti da se osnov ove pravne obaveze ne nalazi u naknadno utvrđenim tzv. "bonskim ovlaštenjima", već u Aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je na snazi i koji po međunarodnom pravu obavezuje i stranke ovog ugovora i njegove garante.

 

Do 2006. godine OHR je uredno izvršavao ovu svoju pravnu obavezu. Visoki predstavnici intervenisali su u pravni poredak BiH u većini slučajeva kada bi došlo do povrede Dejtonskog mirovnog sporazuma nametanjem propisa neophodnih za njegovu implementaciju ili poništavanjem akata sa kojim je povreda izvršena, pogotovo ukoliko je potreba za takvo djelovanje proizilazila iz odluka Ustavnog suda BiH. U tom periodu BiH je ostvarila značajan napredak kada je riječ o integraciji zemlje, uspostavljanju održivog mira i na putu evro-atlantskih integracija.

 

Međutim, 2006. godine dolazi do zaokreta u odnosu međunarodne zajednice, oličene u liku visokog predstavnika i Vijeću za implementaciju mira kada je riječ o ovoj njihovoj pravnoj obavezi. Predstavnici međunarodne zajednice u BiH, protivno Dejtonskom mirovnom sporazumu i protivno međunarodnom pravu, preuzimaju ulogu stranke ovog sporazuma te donose odluku da visoki predstavnik više neće upotrebljavati bonske ovlasti. To je konkretno značilo ignorisanje obaveze pravnog karaktera koja se tiče osiguranja implementacije ovog mirovnog sporazuma, što je temeljna uloga OHR-a koja ne proizilazi iz naknadno propisanih bonskih ovlaštenja - kako je navedeno, već iz samog Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Da ironija bude veća, ovakav stav OHR-a zasnovan je na stavu Vijeća za implementaciju mira u BiH koji je kao glavni argument za ovakvo postupanje uzeo činjenicu da bonska ovlaštenja nisu dio Dejtonskog mirovnog sporazuma nego da su naknadno utvrđena. 

 

Pri tome je Vijeće za implementaciju mira zanemarilo najmanje tri bitne činjenice. Prvo, niti Vijeće za implementaciju mira nije dio Dejtonskog mirovnog sporazuma nego je konstituisano naknadno, jednako kao što su naknadno propisane i bonske ovlasti. Drugo, pravna obaveza osiguranja implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma utvrđena je njegovim Aneksom 10, a ne bonskim ovlaštenjima. Čak da bonska ovlaštenja nikada nisu propisana kao takva, to ne znači da obaveza pravne prirode zasnovana na Aneksu 10 ne postoji ili da se ne može provesti. U tom slučaju visoki predstavnik bi djelovao bez bilo kakvih naknadno utvrđenih ovlaštenja, po sili Aneksa 10 na isti način kao što je djelovao i u proteklom periodu uz tzv. bonska ovlaštenja. Čini se da je Vijeće za implementaciju mira i uspostavljeno radi političke kontrole nad provođenjem obaveza čisto pravnog karaktera, te se umetnulo kao vaninstitucionalna forma političke kontrole između visokog predstavnika, kao institucije predviđene Dejtonskim mirovnim sporazumom sa jasno utvrđenim pravima, obavezama i odgovornostima, i njegovih obaveza i nadležnosti koje su čisto pravnog karaktera. Da je to tako, govori i činjenica da visoki predstavnik nema pravnu obavezu da poštuje stavove Vijeća za implementaciju mira, te uvijek može poduzeti mjere na osnovu Aneksa 10, pa i po osnovu bonskih ovlaštenja, čak i protivno stavu Vijeća. Međutim, svi visoki predstavnici u BiH od 2006. godine po vlastitoj volji poštuju ovakav stav Vijeća za implementaciju mira, čime su samoinicijativno transformisali svoju odgovornost, koja je izvorno pravne naravi, u čisto političku odgovornost. Treće, time je međunarodna zajednica kroz OHR i Vijeće za implementaciju mira, protivno Dejtonskom mirovnom sporazumu i protivno međunarodnom pravu, preuzela ulogu stranke ovog sporazuma jer postupanje po stavu Vijeća za implementaciju mira o nekorištenju bonskih ovlaštenja zapravo znači stavljanje van snage Aneksa 10 ovog sporazuma. Podsjećanja radi, stranke Dejtonskog mirovnog sporazuma su države BiH, R Hrvatska i R Srbija te, u skladu sa međunarodnim pravom, odluku o prestanku važenja bilo kojeg od Aneksa ovog sporazuma, pa i Aneksa 10, mogu donijeti navedene države naknadnim sporazumom koje bi morale sklopiti u tom slučaju, ili njegovo dalje važenje može protekom vremena postati bespredmetno s obzirom na okolnosti slučaja i razvoj situacije, a nikako na to nije ovlaštena tzv. "međunarodna zajednica" putem Vijeća za implementaciju mira i/ili OHR-a. Ona se u ovom odnosu pojavljuje kao garant njegovog izvršenja i provođenja, a nikako kao jedna od stranaka Dejtonskog mirovnog sporazuma koja ima pravo njegovog samoinicijativnog prekrajanja. Osim toga, ukoliko ne važi i ne provodi se Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, postavlja se pitanje važenja i ostalih njegovih Aneksa, uključujući u Aneks 4 odnosno državni Ustav, čime se BiH vraća 20-tak godina unazad, na poziciju ratnih sukoba. Time se, ujedno, ugrožava mir i sigurnost kao najviši legitimni cilj radi kojeg je ovaj i ovakav sporazum potpisan.

Ovakvo odbacivanje vlastite pravne odgovornosti visokog predstavnika dovelo je do toga da danas u BiH postoji oko 100 odluka Ustavnih sudova sa kojima konstatovana povreda Ustava, a koje nikada nisu provedene zbog odbijanja domaćih političkih aktera da to učine. Pozicija visokih predstavnika od 2006. godine svodi se uglavnom na apelovanje na domaće lidere da se dogovore oko provođenja tih odluka. Njihova pravna pozicija, onakva kakva bi trebala biti, je takve prirode da OHR može i treba da ima političku odgovornost koordinacije domaćih političkih subjekata povodom provođenja konkretne odluke Ustavnog suda sa kojom je konstatovana povreda dejtonskog Ustava, ali ta - politička odgovornost može trajati samo unutar roka kojeg je ostavio Ustavni sud za implementaciju svoje odluke. Čim taj rok istekne, po samom Dejtonskom sporazumu, nastupa pravna odgovornost OHR-a da osigura provođenje odluke Ustavnog suda kojom je konstatovano njegovo kršenje, te da čak i sankcioniše kršitelje ovog sporazuma odnosno one koji svojim neodgovornim ponašanjem dovode u pitanje Dejtonski mirovni sporazum, time i održanje mira i sigurnosti kao najvišeg legitimnog cilja radi kojeg je on i zaključen. 

 

BÖJ: Koji je, po Vama,  najveći uspjeh ostvarila vladajuća struktura u posljednju 21. godinu?

 

Teško da se u BiH trenutno može govoriti o nekim uspjesima. Ali, recimo, još uvijek imamo mir. Drugog uspjeha se ne mogu sjetiti.

 

BÖJ: Koji su najveće greške te iste vladajuće struktura u tom istom periodu?

 

Prva greška - neprovođenje i kršenje Ustava, druga greška - neprovođenje i kršenje ustava, i treća greška - neprovođenje i kršenje ustava. Sve ostalo je iz toga proizašlo.

 

BÖJ: Koji je Vaš stav povodom održanog referenduma u RS i nepoštivanja odluka Ustavnog suda? Kako treba država da reaguje na ovakvu odluku?

 

Napominjem da prije odluke o referendumu u RS-u i kršenja odluke Ustavnog suda s tim u vezi, postoji oko 100 odluka Ustavnih sudova u BiH koje također nikada nisu provedene. Treba krenuti od početka i procesuirati sve one koji su odbili ili svojim radnjama ili nečinjenjem onemogućili provođenje odluka najviše pravne instance u zemlji. Neprovođenje odluka Ustavnog suda predstavlja krivično djelo i tu su nadležna tužilaštva odavno trebala da reaguju. Nepoštivanje Ustavnog suda je najteži oblik nepoštivanja države. Mnogi će biti iznenađeni činjenicom da su čak i političke opcije koje sebe vole nazvati "državotvornim" u prethodnom periodu također ignorisale odluke Ustavnih sudova u BiH. 

 

BÖJ: Kako bi izgledala idealna struktura BiH (U smislu troškovne učinkovitosti, pravde, zadovoljstva, efikasnog funkcionisanja)?

 

U slučaju BiH, kao i u drugim državama, pitanje zapravo glasi: Kako bi izgledala moguća struktura BiH? Svaki pravnik može da napiše "idealan Ustav" - šta god to značilo, ali je pitanje kakav je to realno mogući Ustav, odnosno koja se to poboljšanja mogu napraviti, a koja su prihvatljiva ključnim političkim subjektima koji imaju većinu u predstavničkom tijelu koja može takva rješenja usvojiti.

 

BÖJ: Šta može BH dijaspora učiniti povodom trenutne političke situacije?

 

BH dijaspora, prema mom mišljenju, treba da razvija ustavni patriotizam i svijest pripadnosti državi, a ne pojedinim etničkim kolektivitetima. Sa stanovišta međunarodnih odnosa i međunarodnog prava, ali imajući u vidu i koncept ustavnih rješenja, u BiH postoji samo jedna nacija. Nažalost, u poslednje vrijeme se kroz razne kampanje političkog karaktera u BiH pokušavaju etablirati tri nacije, iako Ustav BiH niti u jednom svom dijelu Bošnjake, Hrvate i Srbe ne deklariše kao nacije, već kao konstitutivne narode. Razlika je suštinska, jedna nacija čini jednu državu. Ako se u BiH u pravnom smislu, kroz pravne akte prije svega, doista etabliraju tri nacije to bi mogao biti osnov za razbijanje zemlje. Konstitutivnost ne uključuje pravo na suverenost Bošnjaka, Srba i Hrvata nezavisno jednih od drugih, nego je riječ o kolektivnom pravu koje podrazumijeva ravnopravnost tri najbrojnije etničke skupine kroz paritet u predstavljanju u određenim institucijama, te kroz mogućnost upotrebe mehanizma zaštite vitalnih interesa konstitutivnih naroda. Osim toga, adekvatna implementacija odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Pilav i Zornić nužno podrazumijeva demontiranje koncepta konstitutivnosti - koji podrazumijeva suštinsku diskriminaciju ne samo onih koji ne pripadaju konstitutivnim narodima, nego i diskriminaciju građana koji se izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda (Bošnjaci i Hrvati u RS-u, Srbi u Federaciji BiH). Dakle, to će biti povratak građanskom modelu unutar kojeg će se morati osmisliti novi modeli zaštite kolektivnih prava tri najbrojnija naroda, koji doista jesu potrebni s obzirom na multietnički sastav stanovništva, ali koji neće biti diskriminatorskog karaktera. 

 

Ekskluzivni intervju za BÖJ